Riječanka&svijet

21.08.2006., ponedjeljak


Za kraj...
Date: Mon, 21 Aug 2006 09:27:58 -0700 (PDT)
From: "lila yyy" Add to Address Book Add Mobile Alert
Subject: Riječanka blog
To: gl.urednik@vecernji.net
CC: online@vecernji.net, dnevnik@dnevnik.hr, web@novatv.hr, info@monitor.hr, redakcija@novilist.hr, redakcija@glasistre.hr

Gospodo novinari,

jedno pitanje : gdje su vam dokazi da sam ja izvor informacija u "aferi mito na riječkoj kardiokirurgiji"?
I, od kada je blog kao forma online dnevnika "relevantan i pouzdan izvor informacija" o bilo čemu?
Gdje je nestalo istraživačko novinarstvo i potreba da se provjeri svaka informacija koju se plasira u javnost, a u cilju poštenog i točnog informiranja javnosti i izbjegavanja dezinformacija?
Što se desilo s novinarskom etikom?
Ili je, pak, neautorizirano i tendenciozno izvađeno iz konteksta, citiranje pojedinih odlomaka iz mog posta na blogu, objavljeno u vašem mediju u svrhu skretanja pozornosti javnosti s osnovnog problema?

Ukoliko i nadalje moja objavljena osobna razmišljanja budete zloupotrebljavali za svoje senzacionalističko objavljivanje, te ukoliko u vašem narednom izdanju ne demantirate sve navedene neistine vezane uz moj blog, biti ću prisiljena poduzeti određene pravne mjere.

Riječanka



Prema savjetu i preporuci odvjetnika, kopirani mail sam poslala na navedene adrese, te ga objavila na svom blogu.
Ovime prekidam svaku daljnju polemiku.
I moje pribivanje na blogu.
The End.
Over&Out.


- 18:29 - Komentari (40) - Isprintaj - #

18.08.2006., petak


Prije nego se požar pretvori u vatrenu stihiju...

Fri, 18 Aug 2006 09:07:46 -0700 (PDT)
From: "lila yyy" Add to Address BookAdd to Address Book Add Mobile Alert
Subject: Riječka blogerica otkriva informacije o mitu u KBC-u
To: webmaster@vecernji.net


Štovano uredništvo, napose gospodin bs!

Vrlo sam neugodno iznenađena Vašim člankom pod gornjim naslovom, u kojem se postavlja link na moj blog na portalu Blog.hr. s objašnjenjem da se radi o osobi koja otkriva dosada nepoznate informacije o pročelniku riječke kardiokirurgije.
Prava je istina da se u mom postu radi o mom viđenju i komentarima "afere mito", nastalim kao reakcija na članke u Vašem listu te Jutarnjem Listu online, u kojima se izvješćuje javnost o uhićenju spomenutog gospodina.Moj post je objavljen na netu nekih 12-ak sati nakon vašeg članka, što dovoljno govori samo za sebe.
Nikakva informacija, bilo biografska bilo kakva druga nije potkela od mene - ono što sam ja napisala bilo je isključivo prenošenje gradskih i bolničkih naklapanja, uz obvezatno prisutne "čuje se", "govori se", "kažu" i slične izraze kojima sam se namjerno distancirala od pokušaja da se meni pripišu nekakve tvrdnje koje bi se mogle okarakterizirati kao klevete.
Napominjem da se većina naklapanja i mogućih neistina od kojih se ograđujem, navedenih u mom postu spominjala i u Vašem prvom članku, objavljenom jučer nešto iza 15 sati.
Jedino što prihvaćam kao svoje izvorno u ovom članku jesu, moram priznati, relativno ružne riječi kojima sam opisala osobu doc.dr.Šimića, na čemu mu se najiskrenije ispričavam.

Nadam se da ćete ovo moje pojašnjenje uvažiti, na obostranu dobrobit i u cilju izbjegavanja eventualnih mogućih neugodnih posljedica, te Vaš najnoviji članak u kojem se spominje moj blog korigirati. Smatram da bi bilo najbolje da link na moj blog i spominjanje bloga/mene u cijelosti izostavite s online i printanog izdanja, obzirom da me nitko nije kontaktirao u svezi mog odobrenja za spominjanje u Vašim novinama.
Blog.hr i njihove poddomene jesu javni alat, ali isto tako, vjerujem, da se u novinarstvu treba pridržavati nekih pozitivnih etičkih načela, kao što je primjerice suglasnost osobe da se njena privatna vlasništa (blog) i stavovi spominju u javnosti, naročito na takav, senzacionalistički, način.

Vjerujem u mogućnost naše daljnje suradnje, na obostrano zadovoljstvo.
Pozdravi,
Riječanka.


Ovaj sam mail poslala webmasteru VL-a, nakon što sam ostala neugodno iznenađena činjenicom da se mene i moj blog nazvalo, sasvim senzacionalistički i skroz neutemeljeno, povjerljivim izvorom informacija o aferi mita na Kardiokirurgiji. Slično, čujem, desilo se i s NovomTV. Prethodno, naravno, kao što je i običaj naše žute štampe i televizije, nitko nije kontaktirao a mnom.
Doista žalim što sam napisala prethodni post - usprkos činjenici da sam prenosila, babski bezobrazno, gradske i bolničke tračeve te pisala o onome o čemu se "govorka", ispalo je da sam ja glavni Šimićev tužitelj, glavni krivac za aferu i osoba koja ocrnjuje doc.dr.Šimića.
A nisam.
Osobno, napisala sam na svom postu o doc.dr. Šimiću neke doista ružne riječi, na čemu mu se ispričavam. Činjenica jest da smo on i ja imali kratki poslovni odnos, na naše obostrano nezadovoljstvo, pri čemu mogu odgovorno tvrditi da ja njemu nisam bila niti simpatična, niti me je cijenio. Što se nesimpatije tiče - ona je bila uzajamna, dok o njegovim kirurškim sposobnostima i umijeću mogu reći samo pohvale - sve drugo bila bi bezočna kleveta i laž.
Ponavljam - ja nisam nikada tvrdila da dotični gospodin uzima mito, niti sam nešto u tom smislu vidjela. Čula sam, baš kao i Obersnel, baš kao i cijeli grad,da se o tome priča.
Moja je pogreška i krivica, da sam o tome javno pisala, na javnom mediju. Bez obzira što je prije mene stotine komentatora online vijesti iznosilo svoje stavove.
No, ja sam postala whistlerica, krtica, guja u njedrima.
Kako izgleda, ne meni će se polomiti koplja - tko zna, možda i mene uhite, iako se danas lista mogućih uhićenika, ponovno kako selo priča, popela na oko 20-ak.

Da završim - bila sam glupa i naivna, vjerovala da istina koji svi znaju ali je ne izgovaraju, ne može naškoditi (može,sada znam). I lajava, i pomalo zločesta...nadodajte sami epitete po želji....i zbog toga iskreno žalim. To mi nije trebalo - no, to ponešto govori o svima nama kakvi smo : netko tko se eksponira, namjerno ili ne, prije ili kasnije ostane bez glave. Ostali koji su ga do glavosječe čvrsto podržavali, rasplinu se poput izmaglice na suncu.
Nije da me pametniji od mene nisu upozoravali (mani se bloga, samo će ti se razbiti o glavu).
I je.
Imali su pravo.
Vjerujem da sam se, nažalost prekasno, opametila.
Dakle, stigli smo do kraja. Što još reći?
A,da ... i dalje smatram liječnike koji uzimaju mito spodobama dostojnim prezira. Ja nisam nikada, nikada ni neću, uzela ni novčića mita, i time se ponosim.
Svojim dugim jezikom baš i ne.
Policija i sudstvo napraviti će se, nadam se, svoj posao i dokazati tko je kriv, a tko prav.
Onaj tko je kriv, biti će adekvatno kažnjen. Nadajmo se da će se demokratska država, u koji svi mi ponekada, sasvim s razlogom sumnjamo, pokazati u svom punom sjaju.

Stojte mi dobro, bye-bye!


- 19:01 - Komentari (49) - Isprintaj - #

Gotovo pa insiderska priča
Izgleda da imam sreće - posljednji događaji iz KBC-a, čiji sam ja svojedobno bila također dio, omogućuju mi gotovo da budem ekskluzivna. Jer, ja tamo situaciju poznajem jako dobro, daleko bolje od većine kolega blogera.
No, prije nego vam iznesem svoje viđenje stvari, moram nekoliko stvarčica iz posljednjeg posta i njegovih komentara pojasniti.

Prije svega - ja kada nešto napišem nemam potrebe braniti svoje stavove i svoje pravo da ih iznesem; mislim da smo taj problem odavno apsolvirali. Isto, tako, ne pogađaju me ni direktne uvrede, donošenje paušalnih ocjena moje osobnosti (temeljenih valjda na boji podloge bloga i izboru fonta kojim pišem, a nadasve onim tko i što jesam, i što mi je profesija), baš kao ni kvazi ironično-sarkastični komentari. Ne diraju me ni patetični subjektivni i totalno nerealni prikazi kazuistike - autorima predlažem da ih pokušaju objaviti u "Areni" ili "Mojoj tajni", ako taj časopisčić uopće još izlazi.
Jedino što me, mogu reći pa skoro više nasmijava nego smeta, jest da o anatomskim odnosima, individualnim varijacijama topografije organa i kirurškoj anatomiji raspravljaju ljudi koji nemaju pojma o građi čovječjeg tijela i koji nisu u stanju odgovoriti čak ni na popularna kvizovska pitanja, tipa koliko odrastao čovjek ima kosti u tijelu i koliko zuba, te koliko teži prosječna čovječja jetra.
Njima nemam potrebe ponavljati da to što je crvuljak desno a amputirana je lijeva noga, što je "takooo dalekoo jedno od drugog da samo budala može to nabosti" što njima ne ulazi u glavu - oni jednostavno nisu u stanju shvatiti jer nemaju adekvatno (pred)obrazovanje. Baš kao što ja nemam pojma koliki je razmak između svijećica u automobilu i dužina razvodnog kabla.
No, reći ću nešto, što će ih možda i prestrašiti - kada čovjek leži i ako nije baš jako debeo, aorta je točno dva prsta ispod dna pupka - ubod nožem u pupak koji čak i ne mora biti duge oštrice niti jak, sigurno ubija!
Ako ne vjerujete - probajte!
A slijepo crijevce je locirano svega za tri poprečne širine prsta desno i dolje, u smjeru kuka, od pupka. I može se protezati desetak centimetara u duljinu, u raznim smjerovima - ispod jetre, u maloj zdjelici iza mokraćnog mjehura, a ponekad i u lijevo, sve do slezene. Osim toga, trbušna šupljina je samo virtualna - u realitetu,svi organi se guraju jedan preko drugoga na vrlo malom prostoru. Tko sada nije razumio, očekujem da nikada ni neće. Što nije bitno, jer moj posao većina mojih posjetioca/čitalaca neće nikada raditi. Ipak, kod sljedeće svinjokolje, obratite malo pažnju kako je pujceku sve to posloženo u trbuhu - svinje su ipak, najsličnije ljudima, iako osobno mislim da je ova usporedba na njihovu štetu. Na njima se najčešće i vježbaju laparoskopske operacije kao i mnoštvo drugih abdominalnih i ostalih operacija.

Na jedan komentar ipak moram odgovoriti ovdje, i to onaj gospodina iz Njemačke, čini mi se, koji se upitao kako to da se krvarenje nije odmah primjetilo. Mislim da to nisam pojasnila u prošlom tekstu, pa ću sada.
Aorta je smještena retroperitonealno - s prednje strane je pokrivena čvrstom opnom potrbušnicom, sa strana okružena masnim i vezivnim tkivom, dok je straga pričvršćena iz kralježnicu. Sprijeda se, ispred potrbušnice a unutar same peritonealne šupljine nalaze vijuge crijeva, koje se postavljanjem pacijenta u tzv.Trendelenburgov položaj (nagib tijela s glavom prema dolje za oko 30 stupnjeva dok leži na leđima) pomiču prema kranijalno, tj.odmiču od pupka, baš zato da bi se izbjegla njihova ozljeda tijekom postavljanja prvog troakara, no tada se sama aorta nalazi izložena u prvom planu.
Ubadanje se vrši okomito na kožu tik iznad pupka i neposredno nakon probijanja kože a prije nego se probije fascija, vrh troakara se usmjeri prema glavi, baš da se ga postavi u gotovo pa paralelni položaj s aortom i tako izbjegne ubod. No, kako sam već napisala, to je postupak koji se radi "na slijepo", mišići i fascija su nekada tvrđi i žilaviji, potrebna je veća snaga, i taj metalni bodež može zaparati aortu.
Da je kirurg ušao direktno i okomito u aortu, nastala bi velika rupa i pacijent bi trenutačno iskrvario. Jer, tlak krvi u aorti je oko 180 mm Hg, a brzina protoka iznosi oko 200 cm u sekundi. No, ovdje je vjerojatno došlo do tangencijalnog zaparanja stjenke i to na način da najvjerojatnije nije probijena cijela stjenka, jer bi u protivnom odmah cijeli trbuh bio pun krvi. Takva oštećena i zaparana stjenka je postala slaba točka, na koju je djelovao intraluminalni pritisak, i mjesto stjenke gdje je došlo do naglog pada otpora i popuštanja stjenke - krv je polako i sigurno, baš poput rupice na brani koja dovodi do rušenja brane, počela prodirati između slojeva stjenke i gravitacijski se slijevala prema straga u dolje, u retroperitoneum i malu zdjelicu. Pri tome, nije krvarilo u samo trbušnu šupljinu jer je peritoneum izrazito elastičan i čvrst, a i svaka kap krvi pod uvećanjem kamere (4-12 puta) izgleda poput lokve. Prvi znak da nešto nije u redu je bio pad tlaka i porast pulsa, znaci iskrvarenja, nakon čega se išlo eksplorirati abdomen i našlo se hematom.
Sama reparacija aorte nije ni blizu nalik "stavi klemu i zašij" - no, to je potrebno vrlo detaljno i iscrpno objašnjavati, a da bi čitatelj shvatio treba poznavati jako dobro zakone hidro, odnosno hemodinamike, a ne samo anatomiju, pa se u takvo što neću upuštati. Mislim da je ovo dovoljno.

Vratimo se sada na breaking news (kako ja to po "američki" volem reći - eh, ja sam old money, jedinica, meni su roditelji omogućili školovanje i putovanje po svijetu - a nisu bili doktori da bi uzimali mito!) ili popodnevnu vijest, da je uhićen radi osnovane sumnje na uzimanje mita pročelnik riječke kardiokirurgije, svima znani Ognjenko. Pa i meni. Neko smo vrijeme vrlo blisko surađivali - neki zlobni komenatatori su prije nekoliko mjeseci ustvrdili i da smo bili ljubavnici - buahahahahaha!!!! Daleko od toga - obzirom da sam žensko koje odbija biti domaćica, majka i kuharica, pa još, eto nesreće, kirurg, Ogi mene nije ljubio ni žarko ni nježno - prije bi se moglo reći da me nije baš mogao smisliti i da me je trpio jer je morao, čemu je svakako pridonio i moj stav emancipirane kučke, samosvjesne štreberice i zaklete mrziteljice seljačina poput njega. No, kohabitirali smo jer smo morali, dok smo morali.
Glavni naš junak je u KBC došao 1997.godine iz Hamburga, nakon što je na velika zvona najavljivana i doista skupo plaćena i jako dobro opremljena Kardiokirurgija otvorila vrata. Ogi je bio združena politička akvizicija gradske vladajuće stranke i oporbe, dokaz da smo zajedno jači. U startu je od Grada dobio managersku plaću (ne, nije radio za 15-ak tisuća kuna poput drugih pročelnika) i stan od stotinjak kvadrata na Drenovi. Vrlo brzo, niknula je i nova kuća na atraktivnom području, u Kostreni, prvi red uz more.
Kažu, došao je sa dva kufera, ženom Njemicom (poznatom po svom odijevanju na glavnoj gradskoj tržnici) i troje djece, vrlo i veoma slične njemu. Inače, prije toga je, a nakon što je u Zagrebu završio medicinu (rođen je u Sarajevu, otac mu je bio sveučilišni profesor, ginekolog, svi kažu vrlo fin i obrazovan čovjek, a majka oftalmologinja), radio u Njemačkoj 15-ak godina,tamo je i specijalizirao, pri čemu je oženio kćer (ah, how convenient) svog šefa. Neposredno prije njegova dolaska u Rijeku, navodno mu je tast otišao u mirovinu.
Neću pretjerivati ako kažem, da je prije i neposredno nakon otvaranja odjela među mladim kirurzima i specijalizantima zavladao rat do istrebljenja za dobiti premještaj na KK. Pobjednici, duo u bolnici poznat kao Lolek i Bolek, uskoro je slavio Pirovu pobjedu. Naime, novi je šef ubrzo pokazao pravo lice : neotesana sirovina, bez skrupula, bez šlifa, drugim riječima - neodgojen, neugodan čovjek, s hipertrofiranim egom, prost i zločest.
Duo Lolek&Bolek i još nekolicina specijalizanata pokorno ga je slijedila poput jata pačića, a on je usvakom trenu imao za njih "lijepu" riječ, poput "vi ste svi bijednici, šteta novaca i truda potrošenog na vas; koleg'ce što's ne udate, nije hirurgija za žene).Dotični duo, u svojim kasnim tridesetima je skupo platio ove konstantne akumulirane stresove, cjelodnevne boravke na odjelu, dežurstva svaki drugi ili treći dan, dolaske u bolnicu kada je šef naredio, tek tako, da čisto malo provjere specijalizante - jedan je prebolio infarkt a drugome se raspao brak, sve prije četrdesete godine. O da, imao je pročelnik i svoje kvalitete - ne mogu reći da je bio loš kirurg, dapače (Nijemci znaju čovjeka naučiti), no vrlo je lukavo čuvao svoju pozadinu - sve teške i komplicirane slučajeve slao je na operaciju u Zagreb, vodeći računa da ima uvijek dobru statistiku za se pohvaliti u medijima, napose Novom Listu kojem je dao nekoliko intervjua (među njima jedan "legendarni" u kojem se iščuđavao kako se malo para daje za zdravstvo - sic! - i kako nije točno da ljudi loše žive, kada se za dvaes'kuna može dobro najesti četveročlana obitelj : kilom srdela, salatom i kruhom!).
Druga, ne zanemariva i kako će se pokazati, presudna kvaliteta je bila da je oduvijek bio vel'ki Rvatina - sjećam se dobro vizite, kada je jedan pacijent Istrijanski Talijan (a znano da oni nisu baš poligloti), koji je za koji dan trebao biti operiran, na Ogijevo pitanje što mu je taj ožiljak na nozi odgovorio :"Bio sam operisan na vene", na što je veliki boss doslovce zapijenio i prosiktao :"Gospod'ne, u Hrvatskoj ste, pa govor'te hrvatski!". No, u idućoj sobi, gledajući pacijenta koji je prije par dana bio operiran i koji je bio malo loš, dehidriran jer nije pio dovoljno tekućine, rekao je :" Morate uz'mati više tečnosti!".
Naravno, kao i sve prominentne domoljubne duše, redovno je odlazio na nedjeljnje mise i pričest, a uskoro se i politički angažirao, na desnici, naravno.

OK, pitati ćete se, ovo što je Riječanka nadrobila možda govori o njemu kao osobi (plus, voli plave košulje, možda i taj podatak pomogne), ali kakve to veze ima s mitom?
Evo, dolazim i do toga.
Ma koliko se pisalo o tome kako su doktori korumpirani, svi redom, ja ponovno ponavljam da nije tako. U Rijeci, koja je mali grad, nema puno tajni, sve se vrlo brzo dozna. Nedugo nakon dolaska, naš je glavni junak, koji je bio samo dr.med.specijalist kirurg, subspecijalista kardiokirurg, no bez akademskih titula - dakle, nedugo nakon dolaska, u roku od 2-3 godine, postao je magistar, pa doktor znanosti pa je habilitirao za docenta. Usput je, iako se svakodnevno operiralo, po cijeli dan (iako je sam šefov performance trajao dva-tri sata, ostalo vrijeme je davao "informacije" rodbini i primao ...pa, pacijente!), stigao i napisati i objaviti stotinjak radova! Naravno, i raditi research i statistiku i sve, by himself, lično&osobno! Tako kažu, a valjda ne lažu...
Vrlo brzo, u Rijeci se pročulo, da i on (osim jednog drugog poznatog šefa) za operaciju traži 5000. Tada DEM, a poslije je prešao, na €. Naravno, nije to nitko nikada ni vidio, ni čuo, niti je netko iz prve ruke potvrdio ni meni ni nekome od naših kolega. Samo se pričalo. Tu i tamo bi poneki pacijent natukno nešto poput - eh, vi svi morate odmah doći, ja sam vas platio - no, najčešće smo to pripisivali smušenosti nakon zahvata (koji je težak, bez sumnje), nismo nikada pacijentima uzimali za zlo što su se prema osoblju, poneki od njih znali ponašati poprilično s visoka - puno više je bilo krasnih ljudi. Ako je, a ja vjerujem da je, Ogi "ubirao" - jedno je sigurno : s nikome na kirurgiji nije dijelio, ako je dijelio uopće (upućeni smatraju da je, a pouzdani izvori su mi natuknuli da će biti još uhićenja idućih dana - i to onih koji su mu "pribavljali mušterije").

Reći ćete - vi doktori se sami krivi što vas svi doživljavaju korumpiranima iako (možda, ali teško vjerojatno) i niste - zašto se niste pobunili? Ja ću vam reći - nitko se ne može pobuniti protiv svoga šefa, naročito ako je takav kakav je Ogi, bez da završi na mukama, permanentnim. Naročito ako ste mladi, ako tek specijalizirate ili subspecijalizirate, a Sile (Mraka ili Svjetla, svejedno) nisu na vašoj strani. Jedan moj dragi prijatelj, isto kirurg, nježna i osjećajna osoba, zbog torture kojoj ga je podvrgnuo naš glavni junak, iz čisto razloga što mu ovaj "nije išao" (OK, moram priznati da je moj frend uvijek izgledao pomalo splašeno, naročito kada bi ga Ogi, onako njemu svojstveno pogledao - pogledom kojim se gleda produkt probave u zahodskoj školjci, netom prije nego se povuče voda), završio je na bolovanju sa takvim stresom da se dugo sumnjalo da je obolio od multiple skleroze. Tek premještaj na drugi odjel je doveo do toga da se mladić ubrzo oporavio.
Ja sam u cijeloj ovoj priči bila jako sretna - vrlo brzo sam otišla iz KBC-a.
No, grad je sve znao i šutio. Ljudi su plaćali - ja neću nikada razumijeti moje kolege koji traže da im se plati mito, isto tako ne želim shvatiti ljude koji svjesno nude mito da bi došli prije na red - podjednako su nemoralni oboje, i iskreno mi se gade. U ovoj priči, ono što je strašno, je da je, navodno, nekih 5-6 ljudi prijavilo dotičnog već ranije, no isto tako se priča, da je istraga s visokih državnih mjesta svaki puta stopirana, a osobe koje su se drznule pokušati učiniti ono što je njihova građanska dužnost - navodno, preko noći su promijenile priče i povukle prijave.
Kažu, ovaj puta je taj blokerski signal izostao.Zaštitnik je prestao štititi, ili je bila ovo jedna kap previše - to se vjerojatno neće nikada doznati.

Svašta će se još o ovome pisati i pričati. Baš kao što se pričalo o nedavno zagrebačkom slučaju s profesorom ORL na Šalati, koji je, gle slučajnosti, također došao iz Njemačke, zemlje u kojoj nema mita.
Neki će Šimića smatrati žrtvenim jarcem - nekako ne vjerujem puno u to.
Što će se desiti? Vjerojatno će sam dati ostavku, povući se negdje (vjerujem da mu novca ne nedostaje), možda će biti čak i uvjetno zatvorski kažnjen, u Rijeku će dovesti nekog drugog kardiokirurga.
Neko će vrijeme sve biti lijepo i umiveno - a onda će opet ići sve iz početka.
Sitne ribe će biti uvijek sitne, raditi i šutjeti, jer se boje za sebe i posao o kojem im ovisi egzistencija. Krupni i zaštićeni medvjedi biti će uvijek krupni i zaštićeni.
Greška ili komplikacija - to je bitno. Linčovanje poštenog čovjeka za kojeg svi u bolnici kažu da nikada nije uzeo od pacijenta lipe - jer mu je skliznuo vršak troakara i nastala je komplikacija - to je OK, jer liječnik ne smije pogriješiti.
Mito je game for two - poput tanga, trebaju dvoje : onaj koji daje, onaj koji prima. Očito, onaj koji prima i traži nije imao obraza. Ni morala, ni empatije. Kazna za njega je samo jedna - ne ubojstvo, čak ni zatvor, već ultimativno poniženje : uzeti mu sve osim košulje s leđa, dozvoliti mu da kopa kanale i prehranjuje obitelj srdelama i salatom. Onaj tko se sam odrekao dostojanstva, nije ga ni zaslužio.
Ali, oni koji su devet godina davali i sebi u bradu proklinjali ne samo njega, već sve doktore redom - nisu ni oni čisti. Ni pred zakonom, o moralu neću ni govoriti.
Ne vjerujem puno ni u našu pravnu državu ni u naše ljude - opet će netko htjeti preko reda, opet će netko naći načina da mu to za novac omogući, ponovno će biti kurvi i onih koji će platiti da je**.
I naravno, onaj tko je najviše kriv, tko je najprljaviji, opet će prvi bacati kamenje...
I tako u krug.


- 02:30 - Komentari (60) - Isprintaj - #

15.08.2006., utorak


Ponovno u sedlu
Eto, sutra se vraćam na posao. Godišnji je gotov, pa je vrijeme i da se ovdje uhvatim jedne teme koja posljednjih tjedana ne silazi s novinskih stranica i o kojoj je puno, previše ružnoga rečeno.
Radi se o "slučaju Maškarin".
Ja sam kirurg. Poznajem aktere priče, radila sam takve iste operacije.
Shvatite ovo kao obranu profesije, apologetiku kolega, ogavno doktorsko "vrana-vrani-oko-ne-vadi" naklapanje ili kako god hoćete, meni je svejedno.
A ovo je moje mišljenje, svidjelo se to nekome ili ne.

Upala slijepog crijeva, appendicitis, nikako nije banalna bolest - od nje se i dalje umire, ukoliko se ne liječi (u vrlo malom postotku, na samom početku bolesti moguće ju je riješiti antibioticima, no u praksi je tu inicijalnu kataralnu fazu upale crvuljka gotovo nemoguće "uloviti" jer je nespecifičnih znakova i simptoma, pa je najčešće antibiotik već prisutan zbog nečeg drugog "usput" riješio i tu početnu upalu. No, kada dođe do flegmone crvuljka nema nego ga izvaditi što prije, prije nego perforira i iz njega se izlije gnoj jer tada prijeti i diseminacija upale na potrbušnicu). Isto tako, čovjek koji dođe u bolnicu s appendicitisom, nije došao "zdrav na banalnu operaciju" kako novine na sve strane prenose izjave odvjetnika-hijena (tko smatra da je ovo uvredljivo, neka pročita roman Johna Grishama "The King of Torts" - za one koji to još ne znaju, napominjem da je i sam autor odvjetnik).
Tko je ikada radio na kirurgiji, napose abdominalnoj, jako dobro zna da nijednu operaciju u trbuhu nitko s imalo veze s mozgom neće nazvati banalnom, a u svakoj i najmanjoj operaciji nema mjesta rutinizmu i manirizmu - svaka "rutinska" operacija ima svoje posebnosti, svaki trbuh koji otvoriš je različit, svaki pacijent ima nešto "svoje" - apendektomija nije isto kao kada jedeš meko kuhano jaje, pa skineš ljusku na vrhu i kopaš preko tanke korice bjelanka do tekućeg žumanjka. Uostalom, ni sva meko kuhana jaja nisu uvijek jednako tvrda/meka.

Laparoskopske operacije abdomena su priča za sebe - nemam namjeru ovdje opisivati postupak, većina ionako neće razumjeti. Činjenica jest da je uporaba optike i mikroinvazivna tehnika učinila revoluciju u kirurgiji.
Nepobitno je da je laparoskopska holecistektomija zlatni standard liječenja kolelitijaze. Oporavak koji je brži i bezbolniji nadjačava nadaleko činjenicu da je zahvat skuplji i tehnički zahtjevniji od klasičnog, otvorenog zahvata. Eksplorativna laparoskopija u kirurgiji, ortopediji i ginekologiji je revolucionarizirala i dijagnostiku i liječenje mnogih malignih tumora i dugih teških stanja, koja su samo zahvaljujući ovoj tehnici postala izlječiva.
Usprkos urbanim legendama, nema gotovo nijedne bolesti, medicinskog dijagnostičkog ili terapijskog postupka, koji sa sobom ne nosi rizik - neizlječenja, komplikacija, povezanog morbiditeta pa i smrtog ishoda.
No, kod svih laparoskopskih zahvata, postoji rizik vezan uz sam početak operacije, inicijalni rez, uvođenje Veressove igle, insuflaciju ugljičnog dioksida i uvođenje prvog troakara, onog tik iznad ili ispod pupka, koji služi za uvođenje optike - to su faze koje se rade "na slijepo", bez kontrole oka, i to su trenuci koji i dovode do taksativno nabrojenih u svoj dostupnoj literaturi, komplikacija (a ne greški) postupka.
To je i trenutak, kada se oštrim vrškom troakara, koji služi za probijanje kože, potkožja, fascije i mišića, desila ozljeda abdominalne aorte kod nesretnog dečka.
Ja ne volim laparoskopsku apendektomiju - po meni, a to je samo i isključivo moje osobno mišljenje, nema svrhe raditi operaciju koja traje dvostruko duže, košta nekoliko puta više, pri kojoj se načine tri reza od po centimetar svaki - umjesto klasične gridiron-incizije od 2,5 cm u desnoj bočnoj jami - kod mladih i mršavih ljudi, koji se ionako brzo oporave od tog zahvata. Stariji, izrazito debeli i pacijenti koji boluju od nekih drugih bolesti, sasvim su druga priča.
Ja više volim klasičnu apendektomiju, između ostalog i iz razloga što kod nas među narodom ionako nitko ne šmirgla cost-benefit opravdanja da nakon laparoskopske operacije crvuljka može se ići raditi već peti dan od zahvata - kod nas svi apendektomirani (a vidjela sam ih puno) uredovno provedu na bolovanju barem mjesec dana! O razlozima zašto naši ljudi ( uključivši i trudnice, koje čim doznaju da su trudne idu na bolovanje, zdrave zdravcijate) vole "bolovati" - ne bih ovom prilikom (ali, HZZO je "bolesne" trudnice pošteno spičio - prebacio je isplatu naknade za bolovanje na poslodavca - što, će, nažalost, najviše na svojoj koži u vidu otkaza osjetiti one trudnice koje su doista rizične trudnoće, a ne masa kokošaka koje šetkaju po gradu, bave se sportom, shoppingom i glade trbuh te se smiju "glupačama" koje rade trudnoći usprkos).

Posebna su priča u cijelom ovom "slučaju" komentari ljudi, čitatelja, koji se mogu čitati u brojnim novinama online. E, pa ja nisam od jučer, ni posebno osjetljiva - ali takvih bljuvotina koje sam posljednjih tjedana imala prilike na razim forumima pročitati, teško da je moguće igdje drugdje naći! Toliko zlobe, mržnje, neobjašnjive svireposti i surovosti, pljuvanja, riganja otrova, nadaleko nema. Pitam se, a nije mi običaj, kakvi su ti ljudi, koji za Popovića (koji je, uvjerena sam, nesretan do neba zbog Maškarina, i vjerujem da ne bi bio nesretniji ni da je svog unučića kojeg obožava do smrti pregazio u vlastitom dvorištu) pišu da je korumpirano govno koje je maltene namjerno ozljedilo aortu malome jer mu otac nije tutnuo kuvertu u džep ili pak pozvao ekipu na ljetovanje na Rab!
O dijelu komentara koji, pak, tvrde da se radi o pogrešci, a ne komplikaciji, neću trošiti riječi. Jednostavno, nije žvaka za seljaka, i ne može se ni očekivati da prosječni čitalac novina zna razliku - recimo, samo, da bi pogreška bila da su malome izvadili žučnjak umjesto apendixa ili pak da su ga vratili kući s dijagnozim uroinfekta.

Odavno mi je postalo jasno da ljudi kod nas liječnike, i to sve, generalno, bez iznimke,ne odjeljujući "dobre" od "loših", po defaultu mrze - nitko nikada ne nađe za njih lijepe riječi, naziva ih se neznalicama, korumpiranim ološem, gotovo pa svatko zna neku prljavu priču iz "prve ruke", svi nabrajaju stanove,kuće, vikendice i aute koje gamad od doktora vozi. Dnevnoj politici pogoduje raspirivanje lova na vještice kada su doktori po srijedi, naravno, jer skreće pažnju s drugih problema, a raznorazna piskarala i kvazinovinarčići bombastičnim naslovima prodaju svoje žute novine.
Naravno, ti isti - i čitatelji i novinari podjedanko - odmah dojure doktoru čim dvaput kihnu, ogrebu se, i svatko, ama baš svatko, smatra da on/ona imaju pravo na najbolju, najbržu i najefikasniju pomoć. Pri tome, naravno da ih boli ona stvar što u istoj čekaonici ima i daleko bolesnijih i potrebitijih od njih, ipak su oni sebi najbitniji, kajgod! I bezočno se čmare svakom liječniku kojeg negdje usput upoznaju, ne prezajući od toga da ga nazovu u ponoć ako im je potrebna neka "usluga", koju bi ionako u istoj mjeri i jednako brzo i kvalitetno dobili da su najnormalnije redovnim putem došli na Hitnu ili u bolnicu.
Meni je smiješno kada onda ti i takvi ljudi očekuju da liječniku budu prvi i najpreči baš oni i njihova dobrobit, prije od života i dobrobiti njegovog vlastitog djeteta?
Ali, dragi moji, još su stari Latini govorili "Quid pro quo"!

Stoga, kao što sam već i napisala u nekim komentarima - zašto jednostavno, kada već svi sve znaju i spremni su o svemu diskutirati na "stručnom" nivou (ja nemam blage veze o raketnoj fizici, ali što to koga briga, idem odmah uključiti se u diskusiju o tome koliko goriva treba da raketa dosegne putanju koja će ju za 7,45 milisekundi lansirati u orbitu Marsa - ako jedan IT-ovac sve zna o Nissenovoj fundoplikaciji ili terapiji amauroze fetusa intrauterino, mogu i ja biti isto toliko "stručna" kada su rakete u pitanju!), ne dobiju svi liječnici u Hrvatskoj otkaze? Pa ne bude više grešaka (ne, nije isto ako konobaru iz ruke isklizne pladanj s jastozima ili kirurgu nož - konobar je čovjek, griješiti je ljudski!), ne bude mita (niti onih koji mite, you need two to dance), cvijeće će cvasti, nebo biti plavo, potočić žuboriti...

Dakle, wellcome pacijenti, krećem odmah ujutro!
I, ako zahvaljujući svemu što se svugdje posljednjih tjedana piše (pa i ovom ovdje) o liječnicima, kirurzima napose, budem sutra imala barem jednog pacijenta manje - nitko sretniji od mene!



- 23:37 - Komentari (55) - Isprintaj - #

11.08.2006., petak


Jesen u kolovozu
Već nekoliko dana pada kiša, zahladilo je - večeri su baš svježe, za dugi rukav, a i dekica je potrebna pri spavanju. No, nije mi krivo - svaki dan se pokaže i malo sunca, a nema više onih vrućina i sparina koje su izluđivale, kada se niz tijelo cijedi znoj pri svakom pa i najmanjem naporu, poput prinošenja čaše usnama, a daška vjetra nitokuda. Doduše, nije baš ni hladno - danas, primjerice, padala je kiša cijelo jutro i prvi dio popodneva, no poslije 15 sati je zasjalo sunce, nebo je bilo čisto bez oblačka, i bilo je baš lijepo izležavati se u vrtu na ležaljci, čak i vruće - oznojila sam se pošteno nakon sat vremena sunčanja.
Ja bih odmah potpisala da ovako vrijeme bude idućih par mjeseci, zašto ne?
Bila sam u Rijeci dva-tri dana, sada sam do nedjelje navečer ili ponedjeljka ujutro u Umagu, a u srijedu počinjem raditi.
Zato sada koristim svaki trenutak da se odmorim, naspavam, ali dosta i čitam, šetam i surfam po Internetu, gledam filmove na DVD-u.
Uglavnom, liježem pred zoru i ustajem oko podneva! Hmmm, lako bih se mogla navući na takav život...

Ne dešava se ništa posebno, čak sam i pomalo lijena, što nije moj običaj - no, paše mi tako! I to jako!
Čak mi se ni ne piše, ali (mislim na moje čitatelje, tj.Vas...ovisna sam izgleda o blogu i vama - no, to i nije neka novost) već imam u pričuvi nekoliko tema koje moram opalacati jezikom, bez daljnjega! O, da!
A sve će to doći na red, next week.
Sada (još uvijek) uživam!


- 23:31 - Komentari (11) - Isprintaj - #

07.08.2006., ponedjeljak


I'm back!
Eto, vratila sam se s jedrenja - doduše, tri dana ranije nego što je bilo planirano, jer nas je ružno vrijeme i iznenadna poslovna obaveza domaćina-skippera (u petak je, baš dok smo bili na Mljetu, doznao da u ponedjeljak mora biti neizostavno u Amsterdamu) ranije pritjeralo u marinu. Doduše, mogli smo ostati i dulje, jer jedriti i upravljati brodskim motorom znamo svih šestero koliko nas je bilo na 15-metarskoj Bavariji, no nitko od nas nema skipperski ispit (hmmm, možda je polaganje ispita jedna od mojih budućih zanimacija, tko zna?).
Pa smo krenuli natrag, i evo nas, večeras smo stigli u Umag.

Inače, bilo je prekrasno - osim zadnja dva dana, kada smo imali povremeno poprilično "debelo" more, s vjetrom i kišom. Spustili smo se do Mljeta, prethodno malo bazali po Unijama, Dugom Otoku, pa skočili do Visa (sorry, Likma, vidimo se drugi puta) i Lastova. Taman smo se usidrili ispred Pomene, kada smo morali krenuti natrag.
No, dobro, nastaviti ćemo još tjedan dana u rujnu, ako bude sreće. Ipak, dobro smo se proveli - plivali, ronili s bocama (ja prvi puta išla ispod deset metara s bocama, priznajem - do sada sam nekoliko puta zaronila u plićaku, s frendom-instruktorom ronjenja koji je bio i sada sa suprugom s nama na brodu. No, nikad od mene Jacques Cousteau - oprema mi smeta, osjećam se kao cjepanica s njome, a najgore od svega je onaj ogavni metalni ukus zraka iz boca, fujjj), sunčali se, fino papali.

Iscrpnije o ovome ću jednom drugom prilikom, sada sam u Umagu (tu ostajem još par dana), čekam da perilica opere prvu turu rublja, da ga izvjesim sušiti i odmah pokrenem drugo pranje.
Malo sam prolistala po vašim blogovima (ijuuu, što ste se raspisali dok me nije bilo!), pravo čitanje će uslijediti sutra - no, moram malo upozoriti ove klinkice iz Umaga koje su komentirajući moj zadnji post,poskočile na zadnje noge i ustvrdile da "blatim" njihov grad jer sam napisala da je vatromet na finalu bio bezvezan i da after-party (a pri tome ne mislim na cupkanje u "Bar,Bar,Bar"-u i opći bijeg publike prije licitiranja za kupnju hladnjaka s potpisima tenisača, čiji je prihod išao za Dječji dom u Nazorovoj u Zagrebu - što je u najmanju ruku bilo sramotno) nije bio niš tako glamurozan kako bi netko čitajući tračerske novine mogao pomisliti - dakle, curice moje, ja sam puno više Umageška nego sve vi ( rođene posljednjih petnaestak-sedamnaestak godina, mahom u Kopru), te imam sva prava na ovom svijetu komentirati, između ostalog, i Umag, koji je i moj grad, barem nekoliko dana mjesečno.
Toliko.
Pa sada, ima li netko kome sam nedostajala?


- 00:13 - Komentari (13) - Isprintaj - #

31.07.2006., ponedjeljak


Finale, napokon!
Eto, napokon je i 17.ATP u Umagu gotov, kao i sva popratna zbivanja. Ja sam bila na gotovo svim finalima do sada (preskočila sam svega jedno ili dvoje), no ovo je bilo najjadnije od svih - siroti mali Đoković se nakon petnaestak minuta igre počeo grčiti, imao se dojam s tribina da se guši. Iscrpljenost, tropske vrućine praćene isto takvom vlažnosti zraka, svakodnevni zahtjevni mečevi - to dijete (a on je usprkos visini star svega 19 godina, što će reći - praktički dijete) nije izdržalo. A i drugi mladi dečko - Wawrinka ima svega 21 godinu - je bio podjednako nesretan kada je Đoković predao meč; stalno je trčkarao oko njega i pokušavao mu nekako pomoći.
Tužan, bijedan i siromašan je bio i vatromet nakon finala - više se raketa ispuca na malo raskošnijim svadbama. Čak ni after party ove godine mi nije bio bogzna što - OK, može biti da je meni i pomalo dosta svakodnevnog tulumarenja - ove sam se godine, priznajem, poprilično raspojasala.
Uglavnom, već sam oko 2 bila doma, spremam stvari, jer za par sati isplovljavamo. Nadam se da će nas vrijeme poslužiti. Točan plan plovidbe nemamo - odlučiti ćemo putem.
Vraćam se za desetak dana.
Dok me nema, uživajte u ljetu, odmarajte se.
Za one koji rade - što reći, nego budite produktivni i neka vam ne bude vruće!
Idem ja sada, da ne zaspim ujutro i da banda ne isplovi bez mene.
Do čitanja, pusa!


- 03:22 - Komentari (18) - Isprintaj - #

26.07.2006., srijeda


Pozdrav iz Umaga
Dakle, kao što sam već najavila, prvi dio godišnjeg odmora provodim u Umagu. Oni koji me čitaju ili su me čitali već prije, znaju da moja mama ima kuću u Umagu, vrlo lijepo i funkcionalno renoviranu starinu nadomak samog centra. I da ja često tijekom cijele godine pobjegnem tamo na vikend.
U Umag dolazim od djetinjstva, tamo mi je praktički drugi dom, imam mnoštvo prijatelja i znanaca, tamo sam svojedobno i radila na Hitnoj pomoći.
Tako da se ja u Umagu ne osjećam turistom, već starosjediocem, ali me to opet ne spriječava da se ponekad prošetam samo u kupaćem i pareu ili majici (srećom, nisu još uveli čednu zonu).

U subotu sam sa poprilično velikim društvom Riječana bila na koncertu Gorana Bregovića i njegovog orkestra za svadbe i sprovode (koji je bio u poprilično krnjem sastavu). Koncert je bio standardno dobar, no mene je malo iznenadilo to što je teniski stadion u Stella Marisu bio tek nešto malo više od polovice ispunjen. Cijena ulaznica nije bila previsoka (140 kuna, 160 na dan koncerta), koncert se reklamirao na Internetu, karte se osim u Umagu, prodavale u Rijeci, Puli, Zagrebu...a opet, nekako neočekivano malo ljudi se odazvalo. Tim više što je koncert službeno otvorio 17.umaški ATP, i na samom koncertu je bilo prilično posjetilaca sa sponzorskim ulaznicama.
Ali, zato je gužva nakon koncerta bila u okolini stadiona, gdje je uz malu pozornicu na kojoj se svaku večer izmjenjuju live izvođači, prigodno sklepano nekoliko "kućica" s brzom prehranom raznih tipova (mediteranska, meksička, istarska itd.), diskoteka na otvorenom (zove se "Bar, bar, bar") a tu je i već tradicionalni Freixenet pjenušac-bar.
Sve je to zgodno i OK, ali kako kažu moji prijatelji Umageži, to bi trebalo tako biti cijelu sezonu, a ne samo desetak dana dok traje ATP.
A da se radi našem tipičnom sistemu "take money and run" - radi se. Nama je izgleda osnovna karakteristika turističke ponude operušati gosta koji se ionako više neće vratiti. Jedan primjer : nakon koncerta i nekoliko ispijenih pića, sve na friškom morskom zraku, čovjek ogladni. Tako smo ja i moj prijatelj, negdje oko 2 ujutro, namirisali (zamaman, moram priznati) miris ćevapa i ostalih stvarčica s roštilja iz jedne od prije spomenutih "sklepanih" kućica-restorana. Pa smo, vitke linije radi, odlučili pojesti svatko po pola porcije ćevapa i pomfrita, a kako je u ponudi bio i kajmak, odlučili smo uzeti svatko po porciju kajmaka - finom kajmaku ni on ni je ne odolijevamo tako lako. Rečeno - učinjeno! Naručimo mi tako porciju ćevapa, porciju krumpirića i dvije porcije kajmaka, te dvije bočice mineralne vode. To nas je koštalo 86 kuna. No, kada smo dobili naručeno, shvatili smo da smo bili ovce za šišanje. Naime, ćevapa, malih sitnih (iako ukusnih, što jest-jest!) bilo je ravno 8 komada, za njih (plus malu žličicu ajvara na listiću salate i tri komadića luka) smo platili 37 kuna. A 16 komadića prepečenog suhog krumpirića je bilo 15 kuna (čudi me da nije bilo 16 kuna) - dojam koji je ta porcija krumpira davala bio je : nekome više krumpira ostane na tanjuru kada se najede i ne može više! Kajmak je priča za sebe - nije bio skup, 5 kuna je kuglica veličine sladoleda, ali - to nije bio kajmak! Bila je to skuta, svježi sir, bez vrhnja, neslan, posut s malo crvene papričice. Ni "k" od kajmaka! Sve, naravno servirano na plastičnim vikendaškim tanjurima, s plastičnim priborom za jelo. Trebam li spomenuti uopće da smo nakon ovoga bili još gladniji - taman nam se organizam razbudio i počeo zazivati hranu!
Mislite li da ću tamo ponovno jesti? Da, malo sutra!

A da su nam turisti doista "sitnozuba stoka" - jesu! Sjedim ja tako svaku večer na kavici u Tondu, prije ili nakon tenisa, i gledam - šetaju uporno rivom, cijele obitelji s mnoštvom sitne djece, ali tek svaki dvadeseti liže sladoled. Terase nebrojenih kafića su poluprazne, a oni koji naruče nešto osim mineralne i pokoje pive su naši, domaći turisti. Isti slučaj je sa pečenjarama, pizzerijama - oni koji jedu i piju obično govore hrvatski, ili neku od istočnih inačica.
A naši turisti, osim što plaćaju smještaj (ne znam doista kolike su cijene apartmana), pohode redovito i supermarkete.
U lokalnom Konzumu i Plodinama sve vrvi od reš pečenih, užasno crvenokožnih turista, nakrcanih hranom.
Bila sam danas poslijepodne u Plodinama, malo izvan grada, po mineralnu, sokove i mlijeko, i baš mi je par puta skočio tlak.
Najprije na odjelu suhomesnate robe - dvije lokalne tuke, uz postojeći aparatić koji izdaje brojeve, poslužuju klijente kako im dođe. Čekam ja tako u redu, kada me jedna od njih mrtva-hladna zaobiđe i sva u osmijehu doleti do hrpe Skandinavaca - koji su kupili svega komadić nekog najjeftinijeg sira. A odmah pored, par turista (po govoru čini mi se Belgijanaca - Flamanaca) utrpao u kolica kćer od 8-9 godina, jer se mala vjerojatno umorila od sunca i mora, bila je onako plava sva prepečena, baš kao i otac joj i majka - zajedno s tenisicama. Pa ja sada da stavljam kruh i ostale namirnice tamo gdje ona drži prljave noge! O da, sigurno se tako i kod kuće ponašaju.

Sve ovo se zbiva u Istri, koja je, kakti, jedna od naših najrazvijenih regija, gdje, kao, dolaze turisti bolje platežne moći i gdje su, kao, domaćini civiliziraniji.
U ponedjeljak krećemo za Dalmaciju - čisto se bojim što nas čeka dolje. Sva sreća, noćimo na brodu. Što se restorana tiče, neki moji prijatelji nautičari su prethodnih godina imali dosta neugodnih iskustava u nekim razvikanim otočkim restoranima, gdje su za skupe pare jeli malo i loše. Ja i moja ekipa ne žalimo novaca i nije nam teško potrošiti za nešto fino. Pod uvjetom da je tako, i da nas nitko ne drži za neiskusne prigodne moreplovce koji ne razlikuju oradu od skuše.
Ja sam po vokaciji optimista - uvjerena sam da će sve biti OK, i da neću imati teme za kritičko pisanje kada se vratim.
Do čitanja, sunčana pusa iz Umaga!


- 01:58 - Komentari (19) - Isprintaj - #

20.07.2006., četvrtak


Godišnji - napokon !!!
Eto, stigao je i taj dan, tj. stiže za koji sat. Već pomalo pakiram stvari - iako, ljetnu robicu nije baš teško potrpati u torbe - a sutra poslije posla odlazim u Umag. Srećom, glačalo i dasku za glačanje imam i tamo, tako da stvari, bolje reći ljetne krpice, sandale i natikače - doslovce trpam u torbe.
Znam da u petak predvečer ima uvijek gužve na cesti koja vodi u Istru, ponajviše ima na cesti Zagrepčana, a i stiže vrijeme smjene turista, no ne mogu više izdržati u gradu.
Iako moram priznati da mi prošli vikend nije bio loš, dapače, sasvim suprotno! Shopping s majkom (uspješan za nju, hvala Bogu, inače bi bilo jako loše po mene, vjerujte mi na riječ), kao što je većina mojih čitatelja mogla i pretpostaviti, završio je nepovoljno za moje kreditne kartice - kupila sam si jedne crne Hawaiianasice i dva topića (jedan tamnozeleni, nalik na kanotjericu s čipkom, i jedan boje breskve s vezivanjem oko vrata) u Espritu. Premda za svaki dan ljeti umjesto pudera koristim bronzer (imam već par godina za redom Chanelov Bronze Universel kojim sam oduševljena i kojeg toplo preporučam), nabavila sam si još jedan, u prahu s već montiranom četkom, svjetlucavi i više za navečer nego za dan, Lancomov "Star Bronzer", i brončanu maskaru - HR Extravagant Mascara. Dosta! Ovo ljeto, svečano obećajem pred svima, ne kupujem više ništa osim hrane i pića!!! Amen!

Subotnju večer sam provela na Korzu ispijajući koktelčiće s prijateljima, a u nedjelju smo ja i moja "Londončanka" (sjećate se moje frendice bankarice?) N., koja je btw.trudna - nosi prvo dijete (jeste li vi primjetili koliko je trudnica oko mene?!? Rogi, rogi, rogi....pljuc,pljuc,pljuc...srećom da trudnoća nije zarazna, hehehehe), bila na Trsatu, na Gradini, na koncertu Josipe Lisac. Koji je pak bio jako dobar.
A cijeli ovaj tjedan mi je nekako dobar - na poslu sve je pjesma, čak i pacijente nekako volim više nego inače ovih posljednjih dana. I ništa mi nije teško, čak ni ranojutarnje ustajanje - ma, to sigurno nema veze sa skorim nastupom godišnjeg, ma kakvi!

U subotu, za dva dana je u Umagu koncert Gorana Bregovića za koji me čekaju ulaznice, pa je zatim cijeli tjedan ATP. A nakon toga - we are sailing!!! Desetak dana, po Južnom Jadranu.
Što će, nažalost prebrzo proći - nakon toga mi preostaje još par dana čistog ljenčarenja i - povratak na posao!
Prethodno planiram još skok na Brijune, pogledati "Tesla Electric Company".

Eto, meni tri tjedna disanja punim plućima počinje sutra poslije posla. Silky ostaje čuvati kuću - hraniti će ga moja prijateljica (usput i zalijevati cvijeće) koja je svoja tri tjedna već potrošila.
Naravno, biti ću ja uvijek tu negdje, jednim okom svako malo na blogu - laptop i knjigice idu uvijek i svugdje sa mnom.
Ostajte mi dobro, želim vam jedno divno i dugo odmorno i presretno ljeto!
Čitamo se uskoro....


- 23:13 - Komentari (10) - Isprintaj - #

15.07.2006., subota


Komuniciram, dakle, postojim!
Sve živo na ovoj planeti komunicira međusobno. Smatra se da čak i jednostanični organizmi, poput bakterija, ali i virusa, možda čak i priona, komuniciraju međusobno putem sinteze i otpuštanja raznih kemikalija-transmitera, na isti način kako međusobno komuniciraju razne stanice višestaničnih organizama.
Na kraju, i sve informacije – vidne, slušne, taktilne, i ostale – prenose se na isti način : promjenom naboja na jednom mjestu stanične membrane, koji dovodi do promjene polarizacije cijele stanice, što uzrokuje sekreciju ili otpuštanje/vezivanje transmitera, koji se dalje prenosi i izaziva lančanu reakciju. Takav impuls putuje živcima do mozga, gdje se obradi i stvara se slika, zvuk, miris, percipira se oblik. A zatim nas on provocira na neki od odgovora, koji ponovno istim načinom odlazi do periferije – primjerice do usana koje se razvuku u smješak ili grimasu, ili pak do glasnica koje zavibriraju i proizvode zvuk.

Čovjek je ipak, još uvijek, najsavršenija životinja, pa je načine komunikacije navelike nadogradio. Osim vlastitom, biološkom komunikacijskom opremom, služimo se telefonima, kompjutorima, faksovima i još mnogočime, no osnovna su osjetila preduvjet svega.
Naravno, kada nešto čujemo, vidimo,opipamo, namirišemo ili osjetimo na neki drugi način, da bi do komunikacije došlo, moramo odgovoriti. A odgovor može biti mimičan, svjestan ili nesvjestan – pokret, gesta, grimasa, nesvjesna promjena držanja – no, najčešće je verbalni.
Mi smo jedina živa vrsta na Zemlji koja je u stanju verbalno odgovoriti i beskrajno modulirati taj odgovor, za razliku od životinja čija su glasanja također oblik verbalnog odgovora, prilično limitirana. Čovjek je svoje verbalne mogućnosti razvio do neslućenih razmjera, pretvorivši ih u sredstvo umjetničkog izražavanja, uvjeravanja, ali i borbe – ne kažu slučajno za nekoga/neku da ima jezik oštar poput mača.

Ja sam, da ne budem baš skromna, jedna poprilično jezično oboružana osoba. U svim značenjima ove sintagme, hvala na pitanju! Imam brz i oštar jezik, no vrlo dobro povezan sa šufitom, tako da u rekordnom roku na provokaciju iznađem britak, ubojit i pametan odgovor, u čemu se slažu svi koji me znaju, i prijatelji, ali i oni koji to nisu.
I, možete li zamisliti kako mi je kada ne mogu odgovoriti na neko pitanje, ili provokaciju, kada sam čisto fizički zapriječena. Kolika se količina frustracije tada nakupi u meni, a ne može van na omiljeni otvor – usta!
Eeee, tako mi je danas bilo, kada sam poslije posla otišla kod moje drage prijateljice M,,stomatologice, na redovno mjesečno održavanje. M.mi je odlučila promijeniti danas jednu akrilatnu plombu na četvorci gore desno, a još jednu istu takvu na šestici, isto desno gore, odlučila sam ostaviti za idući tjedan.
Prije nego što me krenula raditi smo malo popričale, onako kako mi znamo – red tračeva, red informacija o shoppingu, red opće kulture. Ali, M.redovito, a tako i danas, najsočnije stvari počinje pričati kada imam široko razjapljena usta puna pumpica za slinu, tampona i raznorazne željezarije.
OK, shvatila bih ja da je njoj to super prilika da nešto kaže, bez da ju se prekida, ali ona baš uvijek navali čuti i moje mišljenje, baš tada.
- I, što misliš? Jesam dobro napravila? – pita me M.
- Ahaaa, arghaaa...ghrjeeesssiii – tako nekako zvuči moj odgovor, uz bjesomučno kimanje.
- A što misliš, imam li još šanse kod njega nastavljanjem iste sheme, ili trebam promijeniti taktiku?- muči me i dalje.
- Žljombrgfjeowšwsfvr... – opet ja.
- Znaš, ja te baš ništa ne razumijem – opet ona. – Čekaj da ti izvadim pumpu.-
- Znaš...šljjjaps...ssrrrkkkk...reći ću ti poslije – napokon, sva zapljuvana i mokra do ušiju, uspijevam procijediti.
- A dobro...- malo razočarano će ona.
Dobro, poslije smo išle na kavu u obližnji kafić, i lijepo se ispričale.
Ali, svaki puta me obuzme onaj bijes i nemoć,onaj osjećaj totalne bespomoćnosti, kada trebam i želim nešto reći a ne mogu. I tlak mi naraste do nebesa, kada želim nešto reći i objasniti, a ne mogu. Baš ružan feeling – poput onih snova-noćnih mora u kojima ležiš na tračnicama i ne možeš se maknuti a vlak ti se nesmanjenom brzinom približava.
A idućeg petka kada odem na promjenu druge plombe, opet će biti isto : M.će baš kada mi nakrca svega i svačega u usta započeti najzanimljviju priču dana, a ja ću opet puštati neartikulirane glasove, ljuta i gnjevna, i pokušati odgovoriti.

Sutra ( tj.danas jer je već subota) ujutro, moram s majkom već rano, dok nije postalo pretoplo, do grada. Majčica najdraža se malo oparila (legli zaostaci penzija, naravno), pa bi sada malo u shopping krpica, a ja sam joj, pretpostavili ste, glavni savjetnik. Idućeg tjedna seli preko ljeta u Umag (ja je vozim) pa prije puta mora malo u nabavu. Pa bi neku haljinicu ljetnu, pa možda i nove sandale (natikače je kupila prošli mjesec, tj,kupila sam ih joj ja za rođendan, jedne baš slatke, s punom petom od pluta, a sprijeda sa šarenim kožnim cvjetovima i kristalićima), pa onda još štogod ako joj se svidi...
Naravno, ako ja nešto lijepoga nađem za sebe, neću se jako suzdržavati – pa da se opet, u dva dana, po drugi puta isfrustriram, taman posla!
Ako do sada niste znali na koga sam se uvrgla, valjda vam je sada jasno...


- 00:15 - Komentari (10) - Isprintaj - #

10.07.2006., ponedjeljak


Radni ljetni vikend i kraj (neočekivani) SP-a
E, da,ima i takvih. Iako se, moram priznati nisam baš naradila ove subote - uglavnom piskaranja i administracija, par kontrola poslije operacije - ipak, u subotu poslije podne nije mi se dalo nikuda mrdnuti iz grada.
Bilo je toplo i sparno, pa sam uključila klimu i otkunjala sat-dva, što mi inače baš i nije običaj, naročito ljeti.
Predvečer sam odšetala malo do mame na kavu i brifing o tome što se zbiva u starom susjedstvu. Kada sam došla doma sam čak bila i produktivna - temeljito sam očistila kupaonicu, usisala podove, dobro zalila i pognojila cvijeće na balkonu - ma, sama sam se sebi divila, što da kažem!
Večer sam provela čitajući (naizmjence čitam dvije knjige : "Kratke rezove" Raymonda Carvera i "Mogućnost otoka" Michela Houellebecqa; zbirku pripovjedaka Gordana Nuhanovića "Bitka za svakog čovjeka" sam pročitala za nešto više od sat vremena), a poslije sam do jutra gledala TV - American Psycho, prvi i drugi dio.

Pa sam se samoj sebi nemalo iznenadila kada sam se, naspavana, probudila u nedjelju tek nešto malo iza 8 sati. Dan je obećavao, pa sam se otputila na plažu. Ovaj puta, za promjenu, u Medveju (ne, nažalost, to nije ova tropska plaža sa sličice).
Iako sam u podne već bila doma, uspjelo mi je da mi je nos i područje jagodica zdravoseljački crveno (da ne kažem da mi je nos kao babura!). A koristila sam kremu sa SPF 30 i imam već poprilično pigmenta, stečenog postepenim sunčanjem i odlascima u solarij.
Što bi tek bilo da sam tek u podne krenula na more? Ili umjesto zaštitne kreme koristila u nas, čini mi se, još jako omiljenu "kombinaciju" za sunčanje : maslinovo ulje i sok od limuna, pomiješano?
Eto, opreza nikada dosta. Naravno, stavila sam odmah kremu za smirivanje crvenila na bazi eteričnih ulja lavande i ružmarina s alojom, pa se sada više crvenilo ne vidi (bila je to više iritacija nego opekotina), no nije rijetkost ovih dana na raznim forumima koji se bave kozmetikom, modom, zdravljem pročitati kako se ljudi gadno fure i peku na plažama a poslije im se koža ljušti poput zmijinog svlaka.
Očito, usprkos masi napisanog, ljudi ne žele neke stvari shvatiti.

Za navečer sam dogovorila s nekolicinom mojih bliskih prijatelja gledanje utakmice. Pa sam se potrudila nešto skuhati, jer već dugo nisam.
Odlučila sam se za neku fusion varijantu između piletine s curryjem i tortilla - napravila sam u woku povrće i meso, dodala vrhnje, pustila da se malo zablenda i to umotala u kupovne tortille zagrijane u mikrovalnoj. Pivica je na to sama lijegala!
A SP je završilo tužno. Talijani su, znamo, pobijedili - iako je većina navijala za Francuze, meni je bilo sasvim svejedno tko će pobijediti.No, doista me razočarao Zidane. Naime, bez obzira tko te i koliko provocira - ako si tako iskusan i dobar igrač, kao što Zidane nedvojbeno jest, ne smiješ potegnuti šaku/glavu i amen!
Jer, tko opravdava Zidanovo gubljenje glave, taj će vjerojatno opravdati i muža koji je prebio ženu jer mu je nešto brundala.
Bez obzira koliko nas netko isprovocirao jezikom, nema ama baš nikakvog opravdanja na verbalno nasilje odgovoriti fizičkim. I tu je kraj rasprave.
Budi faca, pa ga uvrijedi žešće i bolnije nego što je on tebe.
A ovaj Talijan je mogao nakon udarca glavom o prsni koš i mrtav pasti - naime, jaki prekordijalni udar može izazvati trenutni srčani arest. Srećom, nije.
Šteta, baš šteta, jednu takvu veličanstvenu karijeru završiti na takav način...


- 00:51 - Komentari (17) - Isprintaj - #

06.07.2006., četvrtak


Ljetna fjaka, ili, sunčanje : da ili ne?
Vrućine i dalje ne jenjavaju, no pomalo smo se izgleda već na njih navikli - organizmu ipak treba neko vrijeme akomodacije na visoku temperaturu i vlažnost okoline. Iako je posljednjih dana malo lakše, jer je bura preko vikenda malo posušila i ohladila zrak, a tijelo se akomodiralo, što se može primjetiti i po činjenici da se manje znojimo, jer je povećan kapacitet evaporacije pare iz pluća.
A i ljudi su vrlo prilagodljiva vrsta - pomalo kreću godišnji, jenjavaju gužve u gradu - manje se trči po dućanima, svi su već izgleda pokupovali artikle za plažu.Tko ne mora, u najtoplije doba dana ne izlazi iz klimatiziranih prostorija.
Ja sam svojoj mami zabranila da proviri nosom van iz klimatiziranog stana između 10 i 17 sati, što je ona popratila kao moje miješanje u njezin društveni život i popratila frktanjem. Ipak, savjet je poslušala.
Ni ja ne mrdam puno naokolo ovih dana - ne pada mi ni na kraj pameti poslije posla otići na plažu!
Stara je istina da ljudi koji žive pokraj mora idu na plažu i na kupanje vrlo rijetko. Moja je nona, primjerice, godinama živjela u Trstu, a plažu je otišla svega par puta!
Ista je stvar sa sunčanjem - od svih mojih znanaca, svega 2-3 cure odlaze redovito na sunčanje, poslije posla.
Ja pacijentima stalno ponavljam da se treba kloniti sunca, da sunce nije više ono što je nekada bilo, kada je bilo puno ozona koji je štitio od prodornih UVA i UVB zraka. Kaže meni jedna znanica neki dan - Riječanko, nije li malo licemjerno od tebe što govoriš pacijentima da se ne sunčaju, a ti si preplanula? Moja "preplanulost" je sticana mjesecima, u solariju (kod pouzdane kozmetičarke koja redovito mijenja i atestira lampe, što nije za zanemariti) i to vrlo,vrlo postepeno; kada se sunčam koristim vrlo visoki SPF - u početku 60, kasnije nikada manje od 30, poslije sunčanja i solarija vrlo pažljivo i bogato hidriram i hranim kožu kremama i losionima. A nemam medicinskih kontraidikacija za sunčanje, kao što su na primjer prethodni maligni tumori kože, veliki odnosno gusto posijani madeži, sklonost keratozama, solarnim alergijama.

Jer, naši ljudi (a i pacijenti su ljudi, zar ne?) su poznati po tome da nemaju mjere,pa savjet o razumnom sunčanju ne prihvaćaju tako lako. U prosječnih četrnaestak dana godišnjeg odmora na moru svi bi htjeli imati preplanulu, brončanu boju, poput modela iz modnih časopisa, koji ih i huškaju natpisima tipa - pocrnite i postanite brončana ljepotica, kako u par dana postati čokoladne preplanule boje i slično. Naravno, u posljednje vrijeme se u časopisima i općenito medijima dosta piše o štetnosti sunca i potrebi korištenja visokog SPF, ali što ti to vrijedi kada je članak popraćem prekrasnom (photoshopiranom, naravno, što ste mislili?) fotografijom vitke, dugonoge doslovce brončane, ljepotice.
A prosječni kontinentalni Hrvat/ica, srednjeeuropskog svjetlog fototipa, plavih ili zelenih očiju i tamnoplave ili svjetlosmeđe kose, ne može postati preplanuo i tamno sunčane boje u četrnaest dana da se postavi na trepavice!
Svatko pametan zna da nije dobro sunčati se između 11 i 15 sati, kada je koncentracija infracrvenih i UVA štetnih zraka najveća - tada se ne crni, već se crveni! Isto tako, osoba svjetlije puti ne smije se prvog dana izlagati suncu, bez obzira na visoki SPF kojeg se mora nanijeti na tijelo oko pola sata prije sunčanja, više od tridesetak minuta!
Mislite li da se ljudi na odmoru toga pridržavaju? Kako da ne! Cilj je vratiti se s mora s "dokazom", pa makar bile to sunčane opekotine.
A koža je opaka - pamti svako takvo zlostavljanje. I kasnije vraća dug - pojave se bore, za početak - puno ranije i dublje nego kod onih koji se ne sunčaju. Kod osoba sa bazo i planocelularnim karcinomima kože uvijek u anamnezi stoji ekscesivno sunčanje.
Dovoljno?

Ljeto se osim vrućinom i fjakom koja nas obuzima, manifestira i općim smirivanjem događanja u društvu. Sva zbivanja poprimaju ležerniji tijek, ljudima su godišnji na pameti, radi se sporijim tempom, broje se dani do godišnjeg odmora. Ja imam nešto manje posla - radim većinom traume ili tumore koje ne treba odgađati - svi drugi zahvati koji nisu hitni, odlagaju se za jesen, prvenstveno zato jer ljeti rane sporije i otežanije cijele, ali i zato jer čovjek koji dođe na zahvat, primjerice odstranjenje madeža (kojeg ima godinama) mora desetak dana suzdržati se od kupanja (u kadi ili moru, svejedno), ima zavoj-flaster, a rana mu se zbog znojenja može zacrveniti, upaliti se, što za posljedicu ima lošiji estetski ishod.
I nogometna euforija se pomalo stišava - preostalio nam je još samo finale. Dakle, Italija ili Francuska? Meni se nekako čini da bi Francuzi mogli biti prvaci, no vidjeti ćemo u nedjelju.
Još dva tjedna i dva dana, pa i ja krećem na "pravi" godišnji - desetak dana idem s društvom na barkicu poput ove na sličici, krstariti po Jadranu. Valjda neće baš tada "okrenuti" vrijeme, pa zahladiti i zakišiti...
Život mi, u međuvremenu, teče sasvim mirno - ne bavim se kuhanjem, jedem uglavnom salate s rižom, piletinom, tunjevinom i raznim povrćem ili voće, nešto izmiksano u blenderu - u posljednje vrijeme me "drži" icecoffee kojeg radim u blenderu : stavim nekoliko žlica nescafea, šećera, puno leda, to izmiksam, dodam mlijeko, sladoled ili šlag. Ma tko je vidio jesti tešku hranu ljeti?!? Nisam nikada bila neki pretjerani ljubitelj punjenih paprika, sarmi, prasetine - no, kada je tako toplo, pri pomisli na vruću, masnu hranu, diže mi se želudac. Čak ni juhe ne jedem - osim gazpacha i sličnih hladnih juha.
E, da ne zaboravim, ipak ima i nekih novina - moja draga prijateljica A.se udaje sredinom rujna. A moja V.čeka bebu! Curicu ponovno - uvjerena sam!


- 00:47 - Komentari (14) - Isprintaj - #

01.07.2006., subota


Riječki streetfashion
Ovaj sam vikend, za promjenu, odlučila ostati u gradu.
Kako posljednjih dana sunce neumoljivo pali, a živa u termometru se ni noću ne spušta ispod tridesetak stupnjeva Celzija, ni more ne donosi željeno osvježenje.Odnosno, je, fino je kupati se, ali nakon toga se ispružiti na plaži čini isti efekt kao da se svježu ribu, netom izvađenu iz mora baci na užarenu tavu : zacvrči, u svakom slučaju!
Pa mi je nakon odrađenog tjedna puno ugodnije izležavati se u klimatiziranoj sobi a dodatno osvježenje potražiti ispod tuša.
Tako sam se danas poprilično kasno ustala, otišla do tržnice po nešto svježeg povrća i na Korzo, na kavicu s prijateljima.

Našli smo se u Corsu (e, kad smo kod Corsa - danas sam imala tamo vlastiti show - nezgodno sam odgurnula stol nogom, naravno kada je bila najveća gužva, i porušila i razbila bočicu mineralne i tanjurić od kave. Iako moram pohvaliti osoblje, koje je cijeli nered bez kolutanja očima ili komentara začas počistilo, ako se i kada - sramim se, naravno! - opet tamo pojavim, uvjerena sam da će mi sve servirati u plastičnim čašama, šalicama i tanjurićima, hehehe) a u društvu je bio i jedan naš bivši sugrađanin koji u posljednje vrijeme, nakon New Yorka, Munchena i Milana, živi u Zagrebu, a bavi se modom, modnim događanjima i svime i svačim vezanim uz to.
Pa se razgovor uglavnom vrtio oko mode, stila, najboljeg shoppinga i tračeva - tko se gdje, kako i za koliku lovu, od viđenijih naših zvijezda i zvijezdica oblači, i sa kakvim uspjehom (btw.dobila sam pohvale za moju Gay Mattiolo torbicu).
Kako smo sjedili na jednom od najfrekventnijih mjesta na Korzu - svatko tko prolazi morao je proći pored nas - u prvom redu do ulice, naravno da je samo po sebi bilo logično da promotrimo prolaznike i damo svoju ocjenu.Pa da malo ovdje rezimiram naše popodnevne zaključke.

Riječanke su oduvijek slovile kao jedne od najbolje obučenih žena u zemlji. To se pripisivalo nekada blizini Trsta - ne znam koliko je to točno ili ne, no i sada, kada se više u Trst ne odlazi ni približno toliko kao nekada, i dalje naže žene uspijevaju biti dobro i moderno obučene.
Možda u našem gradu nema toliko vrhunski dobro (i skupo) obučenih žena kao na primjer u Zagrebu, no najveća većina cura su dobro obučene. Naravno, nisu to najčešće firmirane ni ekskluzivne stvari, no vrlo brzo kada nešto postane trend, u našem se gradu masovno pojavi na Korzu. Za tren, gotovo će svaka, najčešće mlada cura, nabaviti must stvarčicu - najčešće kopiju originala, ali to i nije tako bitno.
Ono što moj prijatelj zamjera Riječankama je pomanjkanje hrabrosti u kombiniranju gdje se nedovoljno eksperimentira, i nedostatak individualnosti - kada netko na TV ili u nekim drugim medijima, profura nešto novo i "in", obično se vrlo brzo vidi njegove klonove (u ovom slučaju klonice) na našim ulicama.

Meni u oči pada jedan drugi fenomen - puno manje trendy i doista dobro obučenih ima žena mojih godina, dakle četrdesetgodišnjakinja, nego mladih cura, mahom srednjoškolki i studentica. No, tako je to kod nas - žene koje zarađuju vlastite novce, najčešće se odriču mode i praćenja trendova u korist njihovih kćeri, pa tako su kćerkine nove sandalice, suknjica i majičica prioritet, a majka obnavlja garderobu kada i ako što ostane. Što po meni nije u redu, no što je - tu je. Naš mentalitet je takav - hajmo malu opremiti i srediti, da se može pokazati i biti zgodnička, bolje će se udati!
Pomisao da bi mala mogla ići negdje raditi da si zaradi za garderobu, začudo, mnogi roditelji otklanjaju. Neke moje znanice kažu - neka se dijete odmara od škole i faksa, ja i muž radimo, pa ćemo se sa zadovoljstvom nečeg odreći, neka uživa dok može! Takav stav nas i drži tu gdje jesmo - na dnu. Vani, u svijetu ljudi drukčije razmišljaju.
Srećom, i kod nas ima sve više poduzetnih i okretnih mladih ljudi koji smatraju da je vlastiti zarađen novac slađi i da je haljina koja je kupljena od novca zarađenog radom vrijednija i draža od one koju mama kupi.
Ja sam, u doba srednje škole i faksa, stalno negdje radila - od benzinske pumpe, preko butika i galerija - i zarađeno odmah spiskala u Trstu! Nikada mi nije bilo žao potrošiti zarađeni novac za svoju garderobu ili za neke druge gušte. Moji su me u tome poticali - naravno, pridodali su mi i oni novce, nisam ja morala raditi jer smo loše stajali, daleko od toga; radila sam jer sam tako htjela, ali i jer bi mi nakon zavšetka školske godine, već nakon petnaestak dana dosadilo samo sunčati se i kupati.
Sada je nešto drukčije - sada mi mjesec dana godišnjeg nije dosta - sada bih mogla ljenčariti cijelo ljeto. Ali, prošla je baba s kolačima...
Ipak, ne žalim za školsko-studentskim radnim ljetima. Iskustva koja sam tada stekla, ljudi koje sam upoznala, krajevi i zemlje koje sam proputovala...vrijedili su svake kapljice prolivenog znoja.



- 23:44 - Komentari (17) - Isprintaj - #

26.06.2006., ponedjeljak


Povratak u kolotečinu
Kao i svemu lijepome, i mom je mini godišnjem došao kraj. No, izgledao je poput onog "pravog", srpanjsko-kolovoškog - naime, vrućine posljednjih dana su bile poput onih u špici ljeta.
Nakon što smo prvu polovinu lipnja jaukali i zapomagali kako nikako da dođe par sunčanih i bezkišnih dana, priroda nam je sve obilno nadoknadila ovih posljednih pakleno vrućih dana.
Ipak, nisam se sparušila - bila sam daleko od vreve i gužve, pila sam galone vode, najtoplije dijelove dana sam provodila u siesti ispod klima-uređaja, a ujutro i navečer sam se hladila u moru. Doduše, posljednja dva-tri dana su se pojavile i meduze, ali ja sam imala sreće pa me nijedna nije opandrčila, a dobila sam i zavidnu boju - kombinacija solarij + sunčanje se pokazala vrlo uspješnom; nisam čak ni po nosu pocrvenila, što je inače kod mene must. A pjegice koje ljeti uvijek imam - e, njih doživljavam kao mladenačke, nikako ne staračke, hehehe.

Sutra (tj.danas ali već sam spominjala - meni dan započinje jutrom) vraćam se u prometnu gužvu, gužvu na poslu, gužvu uopće. Posao mi nije ni najmanje nedostajao - vrlo bih se lako i brzo navukla na ulogu dokone (bogate, s nekakvom solidnom šuškom inače ne bi nikako išlo) žene. Jest da mi baš i ne prijeti neka opasnost da bi mi se to moglo ostvariti (naročito onaj dio "bogata"), no lijepo je sanjariti...
Da sam kojim slučajem bogata (ali ono, baš boooogaaataaa), prvo što bih napravila je da si nabavim neki lijepi otočić, na primjer negdje na Kornatima, pa bih na njemu sagradila (ne ja, dala bi da mi je sagrade - nisam baš tako svestrana) udobnu i prostranu nisku kuću, klimatiziranu, u koju bih bježala mojim brzim prevozilicama (helikopterom i brzom gliserčinom) čim bih se zaželjela plavetnila i mira. Pa bih tu dovlačila svoje prijatelje, kada ne bi skupa sa mnom tulumarili po svjetskim jetseterskim Mekama. Naravno, radila bih i dalje u svojoj klinici, par dana tjedno, po nekoliko sati. Osim ljeti. Tada ne bih radila uopće.
No, nitko blizak meni ne bi oskudijevao - sve meni drage bih zbrinula, a ne bi ni škrtarila općenito - sagradila bih novu bolnicu, hospicij, vrtiće, škole...e,da, popravila bih ceste i sagradila ooogromnooo parkiralište, negdje oko Delte ili Rive, koje bi bilo potpuno besplatno.

No, dobro, prije nego što počem nabrajati što bih zločestog još napravila - kome bih dala otkaze, potjerala ih iz njihovih fotolji i zbacila s moćničkih položaja...bolje da se vratim u realnost.
Što se ovih dana još značajnoga desilo?
Dakle - nogomet! Za nas je SP završilo - to se jako dobro primjećuje na ulicama, na ljudima. Puno je toga rečeno i napisano o našem nogometnom "debaklu", no ja ga ne doživljavam takvim. Naime, nevjerojatna je moć medija - na primjeru naše nogometne reprezentacije i kreiranju ovog "ludila" koje je proteklih dana treslo Hrvatsku, možemo jako dobro vidjeti kako mediji gospodare svima nama. Najprije - nikada prije nije bilo toliko reklama za raznorazne pive i sve ostalo, od mobitela, automobila, pića, uložaka koje za temu imaju nogomet i sve asocirano uz taj, ipak usprkos svemu, sport. Iz svake novine, radija, televizije konstantno su nas bombardirale poruke tipa : nogomet je na prvom mjestu, sve ostalo dolazi poslije. A tek naša reprezentacija - masa potaknuta medijskom euforijom posve je zaboravila da smo se jedva provukli na kvalifikacijama te je počela suludo kalkulirati "ako ovaj pobijedi onoga, a onaj remizira, postoji šansa da zaigramo u finalu s Brazilom!" Ma, molim vas lijepo! I kada se desilo neminovno, što nije nikakva tragedija već očekivano gotovo svakome tko ne pati od Alzheimera ili nekog drugog oblika demencije, tj.kada smo ispali iz daljnjeg natjecanja - šok, tuga, nevjerica! Pa onda povici : neka visi Cico!
Da nije žalosno - jer, pomislimo samo koliko je novaca uzalud utučeno na odlaske u Njemačku, na pijanke, na svašta nepotrebno, što će rezultirati time da će mnoga supruga i dijete ovo ljeto noge toćati u lavoru a ne u moru, i da će mnogima mesni doručak zamijeniti roštiljade a TV izlaske na koncerte i zabave - bilo bi smiješno. Ovako, baš i nije.
Prije nekoliko dana je u Zagrebu bila gay parada, a na jednom je web portalu pisalo kako je Hrvatska zemlja u kojoj gay turisti nisu dobrodošli, jer nije, za razliku od nekih naših susjeda, gay-friendly. Naravno, oni koji to jesu, zarađuju dobru lovicu od turizma, što je i predsjednik TZ Hrvatske Niko Bulić također zaključio i pokušao demantirati našu homofobnost. No, komentatori članka su bili "na liniji" - masovno su se zgražali kako je moguće da u zemlji obiteljskih ljudi (sic!) koji se zasluženo odmaraju sa svojom djecom, može na ručniku pored dvoje istospolnih partnera razmjenjivati poljupce.
Dakle, ništa se nije promjenilo - ne smeta nam što turisti dubljeg džepa naše more zaobilaze u širokom luku, jer ne nudimo ništa osim sunca i mora, jer se navečer nema gdje otići a u 23 sata se smiju čuti samo komarci kako zuje kalama naših prekrasnih primorskih gradića, kojima naravno moraju šetati ćudoredno zakopčani do grla. Ali, smeta nam strašno ako vidimo dva dečka koji se drže za ruke. Njihov novac je vjerojatno zarazan, na njemu se nalazi sigurno neki jako prijemčljiv virus homoseksualnosti, koji bi mogao napasti naše galebove i omesti ih u "poslu" s Čehinjama i Mađaricama.Ili se pak neki naši deklarirani str8-eri i macho Balcanicusi boje da nemaju dovoljno snage i vjere koja bi im pomogla da odole lijepoj muškoj guzi?

Eto, godišnji mi je prošao, a Zemlja se i dalje okreće, očito u istom smjeru. Nije se ništa promjenilo.
Osim što sam par dana starija, preplanula i nešto dekintiranija nego prije desetak dana.
Nema veze, vrijedilo je. A sada čekam posljedni tjedan u srpnju - tada krećem na novi, "pravi", trotjedni godišnji.

- 01:01 - Komentari (16) - Isprintaj - #

19.06.2006., ponedjeljak


Odmor, sladak i mirisan...a što je najbolje - još traje!
Protekli sam praznični "most" i veći dio vikenda provela jedreći u vodama uz zapadnu obalu Istre s mojim nekim posebnim (napisala sam prije s "darlingom" ali vidim da su se neki duhovi jaaakoo uzbudili - ništa to nije novoga, pažljiviji čitači su već odavno mogli između redaka štošta pročitati - a u posljednje vrijeme ionako ovdje ne pišem ništa o svojoj intimi; i Riječanka je neku školicu ovdje na blogu prošla...i shvatila neke stvari) i nekolicinom naših prijatelja. Naravno, u nedjelju prijepodne smo pristali u umaškoj ACI Marini i poslije ranog ručka su muški otperjali ravno pred televizor. Doduše i ja sam gledala tekmu jednim okom, i usprkos tome što ovih dana čitam u novinama kako se svi zgražaju nad igrom naše reprezentacije, meni se ona nije činila tako lošom. Jbga, nekada te neće pa neće - ni u životu ne ulazi lopta u mrežu ponekada, ma koliko se trudili. Pa onda Srna - svi kažu podbacio totalno (OK, jest da je fulao jedanaesterac, no to se isto tako može desiti i najboljima), no meni se čini da je uz Pršu baš on najviše trčao i mlatio po lopti.
Dobro, jesam žensko i nisam nikakav samozvani ekspert za nogomet - no, činjenica stoji da sam ja u svom djetinjstvu više i češće igrala nogomet nego što sam se s lutkama igrala.

Danas prijepodne sam došla u Rijeku, poslijepodne sam pila kavice na Korzu i malo shoppingirala. Kupila sam si u Limoniju novi parfem za ljeto, JPG Classique Eau d'ete parfumee, bezalkoholni, pa još jedan Kenzov stari parfem u novom izdanju L'eau par Kenzo (to je parfem kojeg sam najčešće, iz Chanelov Chance kupovala - valjda nekih 5-6 boca, prethodnih 4-5 ljeta; taman sam ovog ljeta odlučila preskočiti moj miris od krastavaca, kako ga moja mama naziva, ali,bio je na akciji - uz njega su davali i Kenzovu bijelu pamučnu parfimiranu majicu - baš slatku! A ja nisam dovoljno karakter da bih odolila između ostalog i ljetnim uspomenama koje ovaj Kenzo evocira - za razliku od Kenzo Flowers koji me podsjeća na moj otkrhnuti - srećom jedva vidljivo- lavandin na kojeg je pao sa police ispred ogledala, grrr...) i, kako ja imam velike oči, još i Cavallijev EdT Just Her.
Moja strast za parfemima je stara stvar - još dok sam radila u bolnici, većina mojih kolega i sestara je znala reći da bi po mirisu znali kada je tu prošla Riječanka. Volim mirise - ne sjećam se točno kada sam počela korisiti svoj vlastiti parfem, mislim da je to bilo u dobi od oko 11-12 godina, u vrijeme onog famoznog "Charlija" po kojem je valjda cijela nekadašnja Juga mirisala, a tu negdje je bila i L'Orealova toaletna voda L'Orientale koju mi je mama uvijek u Trstu kupovala.
Među mojim prvim sjećanjima su mirisi, čak i prije nego slike. Pamtim mirise moje mame koje je koristila kada sam bila još jako mala. Jedan od njih kojeg uvijek vezujem uz nju je Rochasov Femme, stari parfem koji se već odavno ne proizvodi.
Onda su na red došli neki ozbiljnji parfemi, poput Fidjija - to je bio prvi "pravi" parfem kojeg sam sama kupila.
Nešto kasnije su to bili Lulu, Anais-Anais pa Magie Noire, Poison.
Iako sam se već kao mala curica, negdje u dobii od 5-6 godina voljela obuvati u mamine cipele s visokom petom, šminkati se njenom šminkom, stavljati na sebe njezin nakit - što se parfema tiče, nikada nismo imale ni približan ukus.
Ona je vrlo tradicionalna po pitanju parfema - i dan danas joj je omiljen YSL-ov Opium, od novijih Lancomov Tresor, neki Fendi parfemi (poput Theoreme kojeg ne mogu smisliti), a za divno čudo, kada sam joj poklonila Poison Pure (kojeg sam ja dobila ali mi ne ide nikako), oduševila se njime.
Danas sam u Limoniju dobila i hrpu testera - nekih 5-6 testera za parfeme i petnaestak za razne kremice (čitala sam na Forum.hr-u, na Kozmetici kako se cure žale da u riječkom Limoniju nikada niš ne dobiju - ja, moram priznati, uvijek dobijem hrpu toga pa puno poslije razdijelim dalje - valjda cure koje tamo rade znaju ipak prepoznati pravog kupca, hehehe), pa se sada igram i isprobavam - osjećam se baš kao dijete, i to je tako dobar feeling!
Potkrijepljen također činjenicom, da ne radim ni sutra, ni prekosutra, ni dan poslije, ni onaj iza...
Znam, znam...brzo će doći kraj, ali ne želim o tome sada razmišljati, sada mi je lijepo. Sada želim samo uživati - u svakom pogledu.
U četvrtak idem ponovno u Umag, i nadam se da će sinoptičari biti opet u krivu, da će vrijeme biti lijepo za sunčanje, kupanje, jedrenje...



- 22:07 - Komentari (18) - Isprintaj - #

15.06.2006., četvrtak


Stiglo ljeto, napokon!!!
Jučer je napokon toliko željno očekivano ljeto stiglo - na balkonu, ispružena u ležaljci čitala sam knjigu poslijepodne i prvi puta se na suncu ove godine dobrano oznojila!
A danas je bio dan kao stvoren za kupanje - bila sam na plaži, bućnula se i uživala! Kao i hrpa drugih kupača, kojih je danas na Žurkovu bilo jako puno!
Nadam se da će i idući dani biti poput danjašnjeg, jer sam ja na godišnjem. O, da, napokon je stigao i taj dan! Naravno, idućih ću dana morati preskočiti kupanje (možete tri puta pogađati zašto, grrrr...iz istog razloga zbog kojeg sada tamanim i drugi tost sa šunkom i sirom), ali ću se zato naspavati, šetati malo gradom i po dućanima, piti kave s nekim dragim ljudima koje ne stignem dok radim, odvesti se na poneki izletić u okolinu, skočiti malo u Istru.
Već znam, tih desetak dana će prebrzo prohujati...tješim se jedino što mi već za nešto više od mjesec dana započinje onaj pravi, dulji, trotjedni odmor.
A sada jurim...čeka me škvadra na piću.
No, za blog i blogove mojih dragih blogera koje redovno čitam ću svakodnevno, uz jutarnju kavicu, imati vremena.


- 21:24 - Komentari (8) - Isprintaj - #